
3 načina kako da izbegnete zaslepljenost na početku veze
Zaljubljenost nam često pomuti um....
06. јул 2025.
| Nataša Stevanović
Zašto bi mi neko bio potreban kad mi je dobro i samoj?
Danas je lični komfor prioritet. U trci za „boljim životom“, ljudi najveći deo vremena posvećuju poslu. Nakon napornog dana, žele da se opuste, bave sportom, posvete hobijima ili jednostavno, da budu sami. Lični ili poslovni rasporedi su toliko prebukirani da za emotivne veze više nema mesta.
Psiholozi sve češće primećuju da njhovi klijenti postaju anksiozni i pri samoj pomisli da nekog novog uključe u svoj (već ustaljeni) život.

Resurs koji danas najviše nedostaje čovečanstvu je: resurs za bliskost tj. vreme, energija, pa i unutrašnji prostor. A kada se neko navikne na to da je sebi sam dovoljan, teško da će u svoj svet bliže primiti još jednu osobu.
Sve više izbegavamo direktan kontakt. Virtuelna komunikacija deluje jednostavnije i sigurnije. Upoznavanja su se preselila na aplikacije – umesto spontanih susreta, ljudi sada biraju partnere kao nekad uređaje: gledaju karakteristike, testiraju izdržljivost…

Prijateljstva s ove strane ekrana takođe blede. Društvene mreže daju instant ali lažni osećaj bliskosti kao da pratimo živote drugih, a zapravo se udaljavamo od interakcije s drugima u fizičkom životu.
Od samostalnosti do usamljenosti u modernom dobu vrlo je tanka linija. Uostalom, nije retkost da usamljenost mnogi doživljavaju kao novu društvenu normu. A tada i sama ideja veze počinje da plaši. Nameće se pitanje: Zašto bih remetila svoju slobodu? Zajednički život zahteva angažovanje, prilagođavanje i kompromise, a savremeni, nezavisni čovek često nije spreman da odustane od svog autonomnog sveta.
Instagram odnosi, estetski filtrirane emocije i očekivanja koja podrazumevaju idealnog partnera – sve to nas uči da ljubav treba da izgleda savršeno. A stvarna bliskost podrazumeva ranjivost, neidealnost i rast.
Sve češće volimo sebe, retki to čine na zdrav način. Jedna od najvećih zamki, narcizam zauzima prostor gde bi trebalo da bude partnerstvo. Umesto uzajamnosti, tražimo nekoga ko će da ispuni naše potrebe, ono što nam fali, zaboravljajući da smo sami zaduženi za to. Nije na partneru da nas “trpi takvim kakvi smo”.
Od malena nam govore kako treba da izgledamo, ponašamo se, biramo. Zato ni u odraslom dobu nismo sigurni šta je autentično naše. A bez toga, teško gradimo iskrenu vezu. Kada kolektivna svest nameće svoje obličje voljene osobe, njene prirode i toga „kako bi trebalo da bude“, teško je prepoznati šta je zaista „tvoje“.

Kada roditelj odlučuje sve umesto deteta, dete nema priliku da upozna svoje želje, da pokaže samostalnost u izborima i preuzme odgovornost. A upravo su samostalnost i odgovornost ono što čini život.
Izvor slike: L B, Cora Pursley, Casey Kuhr, Clara Mgo, Anastasia _midelauri/Dupe

Zaljubljenost nam često pomuti um....