1. Home
  2. /
  3. Top priče
  4. /
  5. Psychology
  6. /
  7. Psihijatar nikad ne bi...

Psihijatar nikad ne bi smeo ovo da vam kaže

16. јануар 2023.

| Borivoj Antonić
Ukoliko uočite ove crvene zastavice, razmislite o promeni terapeuta

Psihijatar zbog jedinstvene veze koja ga povezuje sa pacijentom mora poštovati etički kodeks, zato vam predstavljamo crvene zastave koje treba uočiti.

 

Bilo da već nekoliko godina pratimo psihoterapiju ili prvi put ulazimo u terapeutsku ordinaciju, imamo pravo da očekujemo profesionalno  ponašanje stručnjaka koji će nam po,oći da pronađemo na put mentalnog izlečenja.

Ali osećaj veze koja spaja praktičara i pacijenta, dok dodirnemo samu intimnost ovog drugog tokom ovog putovanja, zamagljuje granice. Često to ide do te mere da je ponekad teško razaznati da li stručnjak koji je tu da nam pomogne ne prelazi granice koje mu nameće etika i moral.

Pre svega, važno je znati o kojoj vrsti terapije je reč i kakvom pacijentu se obraćamo. Nećemo na isti način razgovarati sa mladim pacijentom koji pati od poremećaja u ishrani ili sa starijom osobom koja je upravo izgubila supružnika, sa parom na ivici razvoda, sa hipohondričnom osobom koja pokušava da umiri svoje strepnje ili pacijentu koji želi da započne dug psihoanalitički rad na ispitivanju svojih mana stvorenih u detinjstvu.

Međutim, uprkos mnoštvu situacija, svi psihijatri moraju ostati profesionalni. Evo znakova koji bi vas trebali upozoriti na konsultacije, da biste izbegli ekscese i toksične seanse.

 

Psihijatar ne sme da sluša samog sebe kako govori ili da utiče na pacijentove misli

Prvi znak upozorenja na koji treba obratiti pažnju je taj da je terapeut tu da vas sasluša pre svega. Ako praktičar očigledno ne može dati povoda za razmišljanje i nije sposoban da navede pacijenta da se otvori, on ne sme da monopolizuje diskusiju, pogotov jer time rizikuje da uspori ili čak poništi psihoanalitički rad.

„Tokom prvih konsultacija ponekad je potrebno postaviti pitanja o životu pacijenta, ponovo pokrenuti refleksiju, jer nesvesno može da je blokira odbrambenim mehanizmima, ali ne i opterećivati misli ili mišljenja pacijenta. On mora biti u stanju da se izrazi sa velikom tečnošću i slobodom, ne plašeći se da neće zadovoljiti terapeuta“, podvlači Liliane Holstein, psihoanalitičarka i specijalista za kratke terapije.

 

Primer neprofesionalnog psihijatra

Reči pacijenta: „Naišao sam na prilično šarmantnog psihijatra, mora se priznati, ali koji je morao previše da zna i koji je odjednom mnogo slušao sebe kako priča“, šali se Marin. „Došao je da priča iste stvari od sesije do sesije, ne dozvoljavajući mi da se razvijam i da mogu lako da se izrazim. Na kraju sam ga ostavio na cedilu, njega i njegovu sličnost sa Džordžom Klunijem”.

 

On ne nudi psihička rešenja na tacni

„Terapija je duboka refleksija“, objašnjava Liliane Holstein. Nije ni uloga ni posao terapeuta da savetuje šta neko treba ili ne treba da uradi. Stručnjakov zadatak je da prati pacijenta i pomogne mu da razdvoji otpor i simptome koji se ponavljaju. Davanje rešenja žvakanjem dela ne bi pružilo ništa konstruktivno i moglo bi da stvori novi nesvesni otpor. Lekar otvara puteve postavljanjem pitanja, a njihova svrha je da otključaju vrata koja su prethodno bila zaključana za pacijenta. Pogotovo što je pacijent taj koji drži duboko potisnuto rešenje onoga što će moći da njega ili nju oslobodi, a ne njegov ili njen psihijatar. Ako on ili ona odluči da ga ne koristi, to je njegov ili njen izbor”, dodaje Celine Brocherai, psihološkinja i psihoanalitičarka.

U terapiji za parove, profesionalac će da pruži mogućnost dvojici članova da razgovaraju, a da nikada ne zauzima stranu. Ova sloboda izražavanja ima za cilj da ih navede da razumeju mehanizme blokiranja i tačke koje stvaraju sukobe. „Naravno, terapeut može da usmerava i da da sredstva za komunikaciju, uglove refleksije kako bi poboljšao samu refleksiju para i da im pomogne da razgovaraju jedni s drugima na drugačiji način i ponekad da donesu odluke. Terapeut ni pod kojim okolnostima ne može donositi ili podsticati odluke za par.

Psihijatar

Psihijatar ne priča o ličnom iskustvu

„Razumem te, i ja sam se razveo/izgubio dete/dobio sam otkaz…”, „Isto mi se desilo”, „Imao sam takvo i takvo iskustvo”… Toliko rečenica da terapeut nikada ne bi trebalo da izgovorite pred pacijentom, „jer čak i ako želite da budete ljudski sa njim/njom, ne možete stvoriti povratak empatije“, kaže Liliane Holstein.

Ne morate da doživite isto da biste mogli nekome da pomognete:. Na primer, nemaju svi kardiohirurzi operaciju srca, a nisu ništa manje kompetentni i profesionalni. Sve što se dešava u praksi je svakako veoma ljudski, ali ne postoji i ne sme da postoji  lična veza između pacijenta i terapeuta, koji je obučen da mu pomogne.

Izvor vesti: marieclaire.hu

Izvor slike: Peopleimages/GettyImagesPlus